Kako komuniciramo sa detetom utiče na razvoj govora

Kada govorimo o razvoju govora, znamo da je razgovor ključan u stimulaciji razvoja. Studije koje se rade poslednjih godina umesto značaja razgovora naglašavaju značaj načina kako komuniciramo sa detetom. Nije poneta koristiti dugačke, komplikovane reči ili davati kartice koje dete imenuje već je cilj stvarati situacije i sa detetom zaista razgovrati, razgovarati tako da poštujemo sve stepenike razgovora i menjenja govornika i slušaoca.

Važno je da sa detetom razgovaramo, da sačekamo odgovor i budemo i mi aktivni slušaoci, a ne samo da govorimo, a da dete bude to koje sluša.

Sada već davne 1995.godine rađeno je istraživanje u kome su istraživači došli do zaključka da deca koja potiču iz imućnih porodica uzrasta 3 godine su čila oko 30 miliona više reči nego vršnjaci iz najsiromašnijih porodica. A opet danas imamo veliki broj aplikacija, dostupnih sadržaja za decu različitog uzrasta i iz različitih sredina, pa je jako veliki broj dece sa govorno-jezičkim poremećajima. Možemo zaključiti da je razlog toga nedostatak ljudske interakcije i socijalnog konteksta.

Pojedini istraživači danas naglašavaju da broj reči koje dete čuje nije presudno za razvoj mozga, već je bitan način kako komuniciramo sa detetom. “Roditeljski razgovor utiče na biološki rast mozga”, J.Gabrieli (2018).

Sam razgovor nije samo puko slušanje i pričanje, već pomaže deci da razviju i receptivni govor, odnosno da razumeju ono što im druga osoba govori. U samom razgovoru je mnogo važnije da uspostavite zajedničku pažnju sa detetom, ako i da se emocionalno povežete. Dete na najranijem uzrastu uči gledajući i imitirajući, a baš zbog toga je važno da imamo “dobro” lice koje detetu peva i imitira njegove zvuke, i onda mi upravo na taj način komuniciramo sa bebom. Mamin glas će uvek biti jače sredstvo za stimulaciju razvoja od bilo kog aparata visoke tehnologije, kao što će za malo starije dete igra sa vršnjacima ili odraslima, a čak i samostalna igra biti stimulativnija za učenje od igre na telefonu.

“Možete pričati detetu u toj meri da poplavite u licu, ali ako se ne družite sa detetom i ne vodite razgovor (razmena informacija govornik-slušalac) o onome što dete zanima, detetu nećete pružiti govorno-jezički model za obradu koji im je potreban za razvoj.”, Golinkoff (2018).